in

GALIJAŠEVIĆ: Politička močvara porodice Izetbegović odoleva svim iskušenjima – RAT JE U TOKU

Malo šta se promijenilo u slici Sarajeva od Alijinog vakta do današnjih dana.

Politička močvara porodice Izetbegović odoleva svim iskušenjima. Nova je samo serija davljenika koja, iako znaju da je iluzija, rado vjeruje obećanju „Ali Izata“, da će njihova žrtva biti ugrađena u temelje nove BiH, bez Srba i bez Hrvata, razumije se.

U pozadini obećanja nazire se san o Islamskoj državi.

Na ovom jedinstvenom ostrvu islamo-nacizma, generacije ustaša i esesovaca zamjenili su njihovi biološki i ideološko-vjerski sinovi. Simetrije sa 1941. se same nameću.

U tom duhu bivši reis Mustafa ef Cerić u nekakvom pisaniju obraća se svojoj pastvi, pozivajući na obračun sa Kinom i Rusijom, a porole „uhapsiti Dodika“ i „začepiti usta Srbima“, postaju najvažniji cilj i redovna aktivnost u čaršiji.

Mobilizacija podrazumijeva i potpisivanje peticija i niz krivičnih prijava protiv neposlušnih Srba koji se usuđuju da krše Inckov zakon. Ideja o novom ratu nadvija se nad Sarajevom.

Odsustvo poštivanja ustavom utvrđenog uređenja zemlje – trijumf je političkog baliluka.

Muškarci sa dugim bradama, specifično obučeni, i žene sa burkama, feredžama i hidžabima slika su zaostalog islamskog društva, karakterističnog za devetnaesti vijek Bliskog istoka.

Sarajevo podsjeća na Kabul nakon što su u njega pravo iz srednjeg vijeka, ušetali Talibani, najprimitivniji muslimani koje su SAD pikirale za svoje saradnike.

Porodična dinastija tri decenije hara Bosnom: pljačka i korumpira, kupuje lažne diplome, skriva ubistva nevine djece, ubija bolesne na klinikama kojim upravljaju lažni doktori nauka, otima desetine miliona maraka od bolesnih…

Kada se učini da će se raja dosjetiti i podići svoj glas, na scenu stupaju vojnici SDA da ukažu na opasnost od Srba i Hrvata, organizujući šovinistički bal pod maskama.

Nemala je Izetbegovićeva uloga.

Nakon odluke Valentina Incka i uspješnog rušenja Tužilaštva BiH u ime SDA, iz Ključa se oglasio Bakir Izetbegović.

Na stranicama lista „Danas“ reći će: „Različiti faktori utiču na napredak Bosne i Hercegovine, poput kretanja u svijetu i stanja u Evropskoj uniji“, dodavši da, „na stanje u BiH utiče i postojanje, agresivnog nacionalizma u susednoj Srbiji“.

Izetbegović je poentirao uvjerenjem da velike sile neće dopustiti da „uspiju planovi onih koji su pravili zločine i koji i danas provode destruktivnu politiku“.

Slično je Bakir govorio i u Sanskom Mostu, skromno osvjetljavajući ulogu SDA u donošenju „Inckovog zakona“.

Nesumnjiv je njegov doprinos. Ali pitanje nije zašto je Incko uvažio Izetbegovićeva viđenja bosanske stvarnosti, već zašto Zapad, NATO i EU žmure na činjenicu da je Alija Izetbegović, donoseći u BiH ideologiju islamo-nacizma, u temelje zajedničke države postavio tempirnu bombu koja neumitno otkucava.

NJegova težnja da potčini ili eliminiše druge i drugačije ne može dugo biti skrivena agresivnim isticanjem identiteta, kao evropskog, nedjeljivog, kolektivnog i zajedničkog.

U mučnoj stvarnosti BiH, nemoguće je, precizno utvrditi, gdje u ovom zlu počinje Bakir a prestaje Alija i šta u svemu tome predstavlja bilo čiji individualitet a šta udruženu i zajedničku, porodičnu ili nacionalnu sramotu.

Opljačkana zemlja, pokradena humanitarna pomoć, uništena industrija, opšta besperspektivnost, masovni i brutalni zločini: zločini u ratu -zločini u miru, stoje kao neprekinuta nit osnovnog identiteta te politike, koja ruši međuljudske odnose na svim nivoima i paralelama, nužno proizvodeći siromaštvo i spremnost na nasilje.

Izetbegovići su uspješno, radikalno oblikovali lice Sarajeva a javnost i građani su pokušavali da nađu krivce među sobom. Mediji su, što od straha – što od korumpiranosti, nastojali da nesuvisle projekcije Alije i njegovog sina, pretvore u kakvu-takvu platformu i političku viziju.

Doprinos ovih dana stiže i od perjanice sarajevske kinematografije, Denisa Tanovića koji će u razgovoru za „Danas“, povodom novog filma „Deset u pola“ reći: „Znaš kako, htio sam napraviti film da kažem ljudima da su lijepi još uvijek. Jer ovdje svi zaborave da je Sarajevo lijep grad. A mi nismo ništa radili, samo smo ga snimili. Nisam ja docrtavao zgrade… Vidi, ovo je grad heroj. Preživio je strašne stvari, a ljudi su ostali normalni.“

Denis je izostavio da kaže da među tim preostalim žiteljima Sarajeva nema više Srba i Hrvata, da su oni surovo protjerani dok o njihovom prisustvu, govore male brojke na nivou statističke greške.

Lijepe zgrade i pejzaž, nisu grad, ali ko bi to objasnio sarajevskom oskarovcu. Postoji još jedno Sarajevo (Istočno), i ono je više multietničko, ali nije to tema.

„Srbiji treba Vili Brant. Treba čovjek da kaže „izvinjavamo se za sve što smo uradili, to što smo radili, nije bilo u redu“.

Srpskog Branta na pokajanje prizivaju niko drugi do potomci 13. SS Divizije.

Kakva gluma! Kakva interpretacija! Kakav savršeni apsurd posle koga pitanje sa početka teksta „hoće li opet biti rata“ postaje bespredmetno.

Rat je u toku.

(pecat.co.rs)